Komunikacija je razmena informacija, osećanja, emocija između pojedinaca, grupa ljudi, jedna osoba sa određenom zajednicom. Savremeni psiholozi podijeljuju interkulturalnu komunikaciju u tri glavna tipa - verbalnu, neverbalnu i paraverbalnu. Svaka vrsta je određena kombinacijom različitih načina, tehnika i stilova.
Karakteristike verbalne komunikacije
Verbalno komuniciranje je najopštija, dostupna i najčešća vrsta komunikacije . Zapravo, ova vrsta komunikacije podrazumijeva prenos jedne ili druge informacije od jedne osobe do druge putem govora i odgovarajuće percepcije o tome od strane druge strane.
Verbalno komuniciranje obuhvata usmeni i pismeni govor, koji se provodi kroz znakovni sistem - jezik i pisanje. Ta mreža, svaka informacija koja se emituje uz pomoć govora i koja se doživljava putem saslušanja, predstavljena je kao tekstualna poruka i razumjena čitanjem, odnosi se na vrste verbalne komunikacije.
Jezik i pisanje su glavna verbalna sredstva komunikacije. Glavne funkcije jezika su:
- komunikativan - to je direktno metoda komunikacije između ljudi u širem smislu;
- konstruktivan - mogućnost jasne formulacije određene misli u frazi poruke;
- Žalba - sredstva za ubeđenje i uticaj na adresu;
- Fatic - metod uspostavljanja kontakta putem poštivanja određenih pravila (etiketa);
- emocionalno izražavajući - način izražavanja subjektivnog ličnog odnosa prema temi ili predmetu razgovora;
- akumulativan - sposobnost da se upozna, čuva, akumulira i prenese informacije sledećoj generaciji;
- estetski - sposobnost izražavanja misli u svetlijoj, svežoj i jedinstvenoj formi.
Lingvisti razlikuju druge uže, ali manje važne hipostaze i destinacije jezika - ideološki, nominativni, referentni, metalni jezik, magični i drugi.
Oblici usmene komunikacije
Ljudsko verbalno ponašanje uključuje vanjski i unutrašnji, usmeni i pisani govor. Unutrašnji govor je dio misaonog procesa, prilično je specifičan i često izražen u obliku slika i tumačenja. Kada osoba jasno odredi značenje njegovog spoljnog govora, on nema potrebe da formuliše unutrašnji govor u završenim rečenicama i rečenicama. Formulacija i fiksacija unutrašnjeg govora su neophodni ukoliko dođe do teškoća u eksternoj komunikaciji.
Spoljna govorna komunikacija podrazumijeva međuljudsku komunikaciju u društvu. Njegova svrha su svakodnevni kontakti i razmjena informacija sa bliskim, poznatim, nepoznatim i potpuno strancima. U ovom obliku su važni osobenosti poput personalizacije samog sebe, ciljanja, lakoće, emocionalnosti i značajnog nivoa situacije za adekvatnu komunikaciju.
Oblici vanjskog govora uključuju:
- Dijalog - razgovor, razgovor, usmena razmjena informacija, razmatranja, mišljenja. Diskusija o temi između dva ili više ljudi u opuštenoj atmosferi sa mogućnošću da slobodno izraze svoj stav i zaključke o temi razgovora.
- Diskusija je razmena suprotnih tačaka kako bi se dokazala ispravnost jedne osobe ili grupe ljudi. Spor kao metod otkrivanja istinskog značenja ili položaja predstavlja i jedan od svakodnevnih situacionih tipova komunikacije, a naučna metoda sa
primjena dokaznih osnova. - Monolog - različite vrste predstava ispred publike ili publike, kada jedna osoba predaje svoj govor velikoj grupi slušalaca. Ovaj način komunikacije se široko koristi u nastavi u obliku predavanja, kao i na različitim sastancima.
Verbalne smetnje u komunikaciji mogu biti starosne, psihološke ili leksičke prirode. Tako mala deca i ljudi sa kompleksima ne mogu jasno da objasne svoje misli . Leksikalno mešanje znači slabo poznavanje jezika ili nedostatak znanja kako bi se obratio sagovorniku.