Anoreksija kod dece

Pored problema sa gojaznošću kod dece, pedijatri su zabrinuti zbog još jednog patološkog stanja - anoreksije. Ovo se zove nedostatak apetita kada telu treba hrana. Bolest je prilično ozbiljna, jer je teško kontrolisati i lečiti.

Postoje primarna i sekundarna anoreksija. Prvi se razvija sa pogrešnim ponašanjem roditelja:

Kao rezultat prisilnog hranjenja, anoreksija se javlja kod dece. Pojavljuje se kada je dijete prisiljeno da jede u trenutku kada želi, a ne onoliko koliko želi. Ovo prouzrokuje pojavu negativnog odnosa prema hrani kod deteta. Anoreksija nervosa kod adolescenata povezana je sa stereotipima o ponašanju i slikama nametnutim na medije.

Sekundarni oblik se javlja kod bolesti unutrašnjih organa.

Simptomi anoreksije kod dece

Prvi simptomi anoreksije uključuju oštar gubitak težine, odbijanje hrane, smanjenje porcija hrane. Vremenom, rast deteta usporava, razvija se bradikardija, smanjuje se telesna temperatura. Kod dece sa anoreksijom postoji povećan umor, nesanica. Njeni nokti su piling i kosa pada, boja kože postaje bleda. Devojke prestanu sa menstruacijom.

U nervnom obliku bolesti, koja je najčešće karakteristična za devojčice adolescenta, postoje promjene u psihičkoj dijeti: pojavljuje se izobličena percepcija njegovog tijela, razvija se depresija i nisko samopoštovanje. Dete postaje neobjavljeno i povučeno. U kasnim fazama anoreksije postoji averzija na hranu, opsesivne misli o gubicima i gubitku mase, teškoće u koncentrisanju pažnje.

Kako liječiti anoreksiju kod dece?

Da biste se rešili ove opasne bolesti, prvo najprije otkrijete uzrok anoreksije. Organizam pacijenta se ispituje kako bi se isključila mogućnost uticaja na gastrointestinalni trakt. Uz anoreksiju nervoza, roditelji i djeca upućuju se na deteta psihologa koji će voditi psihoterapiju. Prikazane su opšte mere jačanja (LFK, hidroterapija). Dodijeliti lijekove radi poboljšanja funkcije želuca (pankreatin, vitamin B1, askorbinska kiselina).

Veliku ulogu u lečenju pedijatrijske anoreksije daju roditelji. Trebali bi stvoriti povoljno okruženje u porodici, u kojem dijete nije prisiljeno da jede. Preporučuje se raznovrsnost ishrane pacijenta, a takođe mu pripremiti i posuđe za jelo. Unošenje hrane počinje sa malim dozama sa postepenim povećanjem do starosne norme.